Otac

                                                                                          Ranije dok je stari bio živ, sve je bilo mnogo drugčije, a opet isto. Probam sada da prizovem u sjećanje, i pred oči i lik i način na koji bi riješio nešto u porodici, problem neki, samo ne ide. Njega više tu nema, pripitao sam ga prije petnaestak godina, nešto vezano za, za otkuda sad da znam zašto. Vjerovatno nije bilo toliko ni važno, a odgovor sam i sam možda izmislio, ko će to više moći da razdvoji , istinu od onoga što nije. Bez obzira na porodicu i moju, i rodbinu, on mi je bio sve, u onome smislu da sam strepio od njegovoga suda, procjene.Toliko praktičnosti, jednostavnosti.

 Da se vratim odgovoru, sada puno vremena kasnije odgovor, je ispred mene isti kao tada.

Mjerim slova, riječi, mijenjam način razmišljanja a on opet svjež kao tad. Rođen je bio dvadesetih, a opet dvadesetoga vijeka, dvadesetak se primicalo sa ondašnjim velikim ratom. Ni jedna stvar toj generaciji  nije išla na ruku. Baš ni jedna , a oni su isto voljeli, budili se sa velikim očekivanjima, boljelo je i njih ponešto. Igračke skoro da nijesu imali, posle su pažnju i ljubav i želju za igrom projektovali na nas, teško da ih je bilo šta u životu zapalo lako a opet su to lagano, dijelili oko sebe. Danas sam uhvatim sebe da, svoje najmilije u trenutku doživim ružno, naravno, bude me sramota.

Ljubitelji poezije, muževni čvrsti, nježne majke, britka jezika i oštre misli, a žene nasmijane, lijepe, drage. Negdje se nešto dogodilo, u nama svima, neka... ne umijem to ja tumačiti, samo gledam a to što vidim, straši me. Orezujući mladar voćke toliko, posvećen onome što čini razgovarao je sa pupoljcima, radovao se svakome novome listiću. Radovao se životu, gostima, djeci. Radovao se neizmjerno suncu, kiši, ma svemu. Plač bebe je prvi mamio kod njega osmjeh. Govorili su saborci njegovi da je bio neko na koga se može osloniti, da ne ostavlja na bojištu druga, da razumno i bez strasti grabi naprijed, bez treptaja... drugačijeg ga nijesam mogao ni zamisliti...

Bile su zadušnice, nijesam bio da upalim svijeću, ali i zato ćemo lako , nas dvojica ...uvijek smo ...