Radost

 Volim sunce, o kako volim sunce, volim vetar jak, kišu obožavam a o snijegu da i ne govorimo. A ono sto najviše mrzim su glasovi ne ljudi, vec glasovi koji ... Do kada će padati ova dosadna kiša, pa kako je pripeklo ovo čudo, pa da će samo vjetar da stane itd....

Kako čovjek da mrzi kišu ako je samo jednom prošetao, ljut ili razočaran po tihoj proljetnoj kiši i osjetio kapi na licu i miris u nozdrvama. Ili pljusak koji ga je iz neke, apatije natjerao u trk, ili vjetar koji u naletima prekine onaj ustaljen red misli. I okrene naše misli na sebe. Onda doda jače i jače, požurimo utrčimo unutra a osjećamo da smo napolju ostavili nešto svoje. Sunce, ima li ičega na svijetu draže i milije od sunca. Da je nemoguće opisati i dio radosti, koju nam priredi skoro uvijek. Gledao sam tek rodjene bebe na tv kako plivaju, kako im se na vjetru zarumene obrazi. Da li dječiji smijeh ima ikada više smisla, nego cika i vriska pokraj vode na suncu. Naravno da nema. Opet poslije svega svaku promjenu prekukamo, prežalimo i zaboravimo na radost koju nam priroda daruje. Svako osjećanje je jače i ljepše kada se uklopi u prirodni ambijent. Može li tuga biti ona prava, ako je ne isprati poneka kap kiše. Može li radost? Ona euforična, da bude a da sunce ne obasja makar njen ćošak...Naravno da ne može.

Kako se zimi radovati a da ne osjetimo vrelinu užarenog drveta na ognjištu ili u kaminu. Kako se samo zaljubiti bez proljeća sa kišicom, suncem i zelenilom oko nas. Reći ću vam, baš nikako.