Спасоје и још понешто

     

Na neke stvari budemo neosjetljivi, i zaboravimo njihovo pravo znacenje. Dotle da provedemo puno vremena u kolotecini nesvjesni svega oko sebe. Nedavno mi prijatelj skrenu paznju koliko su u njegovome zivotu bitni roditelji. Da zaboravio sam deseti februar, toga dana je mojem ocu rodjendan, nijesam bio ni da ga obidjem, na taj dan, nijesam otisao ni cijelo ljeto, evo i jesen je stigla a taj kratak put da ga obiđem predstavljao mi je neki napor. Dok sam bio manji gledao sam u njemu svu mogucu toplinu i zastitu, a sad, sad zaboravim njegov rodjendan, odlazak, bogami se desi da ne pomislim na njega, naravno da me je sramota. Nego sta se tu moze ići ću sjutra. Koristio bih kad opisujem njih sve velika slova ne da bi mijenjao gramatiku, vec da naglasim koliko mi fale, znače i sa koliko poštovanja pokrenem neko prisjećanje. Djed majčin otac, starina rođena krajem devetnaestog vijeka ostao mi je u sjećanju kao mjera svega. Uvijek sam kao primjer imao ispred sebe sliku njega, i sad mi promakne ta slika dok sam se jedva penjao uz stepenice na ulazu zgrade, tih, blago povijen, sijed od svojih dvadesetih, crnih mirnih očiju, gost najboljih Hitlerovih i Franjinih pansiona, nije ni tih sedamdesetih bio brzoplet, odmjeren, nasmijan spreman da za sve igre nadje i vremena i razumijevanja. Otišao je jedno jutro tiho, nas su izveli napolje a veliki sijedi brkovi i crne mirne oči jos su dugo ostale u sobi, kroz trepavice sam probao da čkiljim i da dozovem taj lik gledajući u sunce jer su mi rekli da je negdje gore i ja sam tražio.

Nijesam ga nalazio, ali znam da je on i dalje tu i svi mili i dragi, okolo nas , paze da nas podignu kad otresemo koljenima i dlanovima o beton, da nam pomognu da otresemo prašinu sa pantalona i tako... I o njima da pišem malim slovima, i o jednoj Trešnji, na selu gdje sam proveo čitavo ljeto izmedju dva kupanja na rijeci, ne sigurno, necu pisati malim slovima, a ako budem i morao, e baš cu o njima misliti velikim slovima pa makar me svi živi ispravljali zbog toga.